HomeTemeDuhovnostDobročinstvo je osnov religije, ne vlasti

Dobročinstvo je osnov religije, ne vlasti

Kada prednost date politici onda to izgleda ovako: Sve prvo počinje da u jednoj demokratskoj igri ostvarite pobedu verujući u demokratska načela i principe. Svoju snagu i veličinu možete da potkrepljujete društveno humanističkim vrednostima, dok postupate u datim okvirima. Vlast vremenom postaje preokupacija i cilj neprekidnog trajanja, pa vlastodršci zaboravljaju na ranije vrednosti, data obećanja, dopuštajući sve zloupotrebe, bezakonja i vlast vremenom prerasta u diktaturu.

Da bi kao takva, opstala u nekoj novoj političkoj igri, vlast će pokušati da sebi pridoda nacionalne vrednosti, mitski značaj, kao nemerljiv zalog i političku večnost. Samo postoji bitna razlika. Mitska veličina postiže se delima iskonske prirode, blagorodne duše. Vreme to nagrađuje i pretače u zasluge. To se ne postiže svesno, sa namerom, uz zlosrdnu potrebu procene viđenja javnog mnjenja. U tom svetlu možemo posmatrati postavljanje spomenika Stefanu Nemanji i doprinos vlasti na završetku radova Hrama Svetog Save.

Svaki građanin Srbije se raduje učinjenom, bez obzira na razlike, političke, nacionalne, verske, kao znak dobre vere, sve dok ne postoji izričito suprotno istupanje. Postavljanje pitanja zašto je spomenik te veličine i da li kao takav pripada nekom drugom mestu, nisu pitanja da bi se kvalifikovala, da ste protiv spomenika Stefanu Nemanji i svim drugim istaknutim ličnostima srpske istorije. Ono što bi trebalo da bude prirodno, humano, za ovu vlast dobija prenaglašen politički značaj. To je nešto što prepoznaje svaki pravdoljubivi građanin i vernik, a proizilazi iz samog držanja (ponašanja) vlasti.

Na jednom svetom mestu ne bi trebali kinjiti nikog, bar ne u meri u kojoj bi to moglo predstavljati laž ili zlobu. Kada ste u Božijem hramu, vi ste ipak gost, pa crkvenim velikodostojnicima morate dati prednost. Kada se nešto gradi čitav vek, ne postoji potreba za prečicom, već strpljivosti, smirenosti. Za svoje zasluge se ne hvali, jer je greh činjenje dobrih dela radi pokazivanja i hvaljena. Sve navedeno ukazuje da vlast pored činjenja i to našeg dobročina, prezentuje svest da se prenaglasi sopstveni značaj. Velika dela nastaju originalno, izvorno, ne umišljajno, pogotovo kada ste daleko od samog stvaralaštva. Ideja Hrama javlja se počeokom dvadesetog veka, da bi gradnja počela 1935.g.

Teško je raspodeliti doprinose, niti njima ima mesta, nemoralno je koliko i isticati svoje zasluge. Jednake zasluge ima patrijarh Varnava koji započinje gradnju, German koji 1985.g. nastavlja gradnju zidova, Pavle koji 2004.g. postavlja kupolu tešku 40 tona, do patrijarha Irineja i završnih radova. Jednake zasluge imaju i vladari Aleksandar i Petar II Karađorđević, Milošević, Đinđić, danas Vučić. Ali najveće zasluge imaju vernici koji su u dugom istorijskom periodu dali i najmanji doprinos. “Bilo je potrebno samo 20 minuta hoda, putem preko Raskrsnice, pa na Donju njivu, zatim pešačkom stazom kroz šumu Vaoč, pored Velike Kose da se stigne do Stjenčice na domak Mileševe.

Ovde je Pero zastao i pustio suzu. Pred njim Mileševa bez krova, porušenih zidova. U daljini poput gorostasa grad Mileševac kao da kaže: šta čekaš, nisi tako star, imaš samo 53 godine, požuri, idi… Pero obrisa suzu i krenu. Preskoči nekoliko oblutaka na rečici Kosaćanki, pređe bašte koje su Srbi otkupili od Turaka, učini još nekoliko koraka i iz svoje obradnice izvadi smotuljak, razreši ga i spusti 50 groša na Oltar Mileševe – oltar Bojovića. Dao je koliko je imao.” Hram Svetog Save je deo svih nas i naših predaka.

Jednako svima pripada. Doprinos je nemerljiv, uzvišeni lični čin.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Popularni članci