HomeZviždačiPribojska kultura – krčma bez računa

Pribojska kultura – krčma bez računa

Neopevano bezakonje i pljačka u pribojskim ustanovama kulture

Prema podacima za 2019. godinu, u Priboju se za kulturu izdvaja 38.842.360 dinara, odnosno 2,86% opštinskog budžeta. Ovaj procenat ne treba porediti sa republičkim (0,74%) pa pomisliti da se pribojska vlast za kulturu brine više nego republička – u pitanju su samo različiti ekonomski parametri. U celoj Srbiji, kao i u Evropi, uobičajeno je da lokalni budžet za kulturu u procentima bude nekoliko puta veći od državnog. (Kako nosioci vlasti u Priboju shvataju mesto kulture u budžetu bolje pokazuje to što su za sport iste godine izdvojili 5,53% budžeta, skoro duplo više. To ne znači ništa drugo nego da su po njima za nas Real i Barselona duplo bitniji od Dostojevskog i Andrića, stadioni i sportske dvorane od Mileševe i Hilandara, a lokalne sportske utakmice od pozorišnih predstava i koncerata umetničke muzike.)

No, i tako mala izdvajanja ipak predstavljaju novac sa kojim se, ako se smisleno koristi, može nešto postići. U Priboju je, nažalost, mnogo veći problem upotreba tog budžetskog dela nego samo mesto kulture u ukupnom budžetu opštine, a u tekstu ćemo videti da ta upotreba uglavnom podrazumeva bezočnu pljačku građana Priboja, i to u dva vida: direktnom krađom novčanih sredstava koja su namenjena kulturnim manifestacijama, a pod stavkama „usluge po ugovoru“, „specijalizovane usluge“ i „materijal“, i bacanjem novca na plate protivzakonito zaposlenih u kulturnim ustanovama i onih koji tamo svojim radom ne opravdavaju novac koji im dajemo.

Pre nego što pređemo na milione dinara koji se kradu preko organizovanja kulturnih događaja, potrebno je da se upoznamo sa samim akterima te pljačke.

1. PROTIVZAKONITO POSTAVLJENI DIREKTORI

Na plate zaposlenima i troškove koji su vezani za njih u pribojskim ustanovama kulture godišnje dajemo 7.519.273 din. (Dom kulture), 4.958.435 (Zavičajni muzej) i 6.884.900 (Gradska biblioteka). Naravno, nisu sva radna mesta ista, pa odgovornost za kulturni rad ovih ustanova svakako ne može snositi tehničko osoblje, već samo direktori i oni radnici koji su zaduženi za taj deo posla, kao i članovi upravnih i nadzornih odbora, odnosno oni koji su te članove postavili.

Gradska biblioteka

Aktuelni direktor Gradske biblioteke je Selma Kuloglija, koja je završila poljoprivredni fakultet, smer: zaštita bilja. Ona je prvo 2012. godine postavljena za v. d. direktora, da bi zatim 2013. i 2017. bila birana i imenovana na četvorogodišnji direktorski mandat. Oba puta protivzakonito.

Zakon o bibliotečko-informacionoj delatnosti, koji je na snazi od 24. 1. 2012. godine, u članu 17. propisuje sledeću tačku:

(6) Za direktora biblioteke imenuje se lice koje ima visoko obrazovanje i najmanje tri godine radnog iskustva u kulturi i koje ispunjava druge uslove utvrđene statutom biblioteke.

Statut Narodne biblioteke Užice, matične biblioteke prema kojoj Gradska biblioteka Priboj u potpunosti usaglašava svoj rad, u članu 30. (uslovi za kandidata za direktora) zahteva:

(2) „visoko obrazovanje iz naučne odnosno stručne oblasti u okviru obrazovno-naučnog polja društveno-humanističkih nauka i umetnosti“.

U Zakon o kulturi, koji je nadređen ostalim zakonima o užim oblastima, tek je 16. 2. 2016. unet stav koji precizira da v. d. direktora mora da ispunjava iste uslove za izbor kao i direktor. Ta dopuna je uneta kako bi se ubuduće izbegle zloupotrebe nedorečenosti člana koji se ticao izbora v. d. direktora, koji se, inače, postavlja bez konkursa i na najviše godinu dana.

Dakle, 2012. godine inženjer zaštite bilja Selma Kuloglija je zloupotrebom nedorečenosti Zakona o kulturi imenovana za v. d. direktora. Naredne godine je, međutim, na mesto direktora protivzakonito izabrana od strane UO i potom protivzakonito imenovana od strane Skupštine opštine i direktora NBU. Nijedan od dva gore navedena zakonska uslova – tri godine rada u kulturi i diplomu iz polja društveno-humanističkih nauka i umetnosti – nije ispunjavala.

Treba dodati još i to da su i tadašnji članovi UO Gradske biblioteke bili postavljeni protivzakonito, jer su po struci bili viši metalurg i saobraćajni tehničar. Zakon o kulturi je i tada, kao i sada, jasno propisivao da se članovi UO imenuju „iz reda istaknutih stručnjaka i poznavalaca kulture“.

Evo jednog kurioziteta sa glasanja za izbor direktora 2013. godine. Na konkurs su se prijavila tri kandidata – diplomirani bibliotekar-informatičar (inače, tadašnji član DS), diplomirani novinar (takođe tadašnji član DS) i poljoprivredni inženjer zaštite bilja (član SDA). Saobraćajni tehničar (član NS) glasao je prvobitno za kandidata koji je završio bibliotekarstvo. To je predsednika UO, po struci višeg metalurga (člana DS), koja je dobila uputstva da glasa za poljoprivrednog inženjera, navelo da napusti sednicu i obavi telefonski poziv. Zatim je i saobraćajni tehničar morao da napusti sednicu. Po povratku su oboje glasali za poljoprivrednog inženjera. Druga dva kandidata su nakon toga napustila Demokratsku stranku, a predsednica UO je dobila posao u opštinskoj kancelariji (gde su valjda planirali da se bave metalurgijom). Da čorba bude začinjenija, taj sastanak UO je koštao građane Priboja 9.000 dinara.

Ko su članovi upravnih odbora, možete pročitati u tekstu Priboj – grad kulture. Istaknuti stručnjaci i poznavaoci kulture za koje niste znali!.

Dakle, šema izgleda ovako: prvo nosioci lokalne vlasti nezakonito izaberu članove upravnog odbora, koji potom nezakonito izaberu i predlože kandidata, koga onda nosioci vlasti nezakonito imenuju za direktora, a direktor matične NBU na kraju nezakonito potvrdi izbor. Četiri prekršaja zakona da bi se postavio poljoprivredni inženjer i partijski kadar za direktora biblioteke. Sve to, naravno, može da funkcioniše samo ako građani ne pružaju nikakav građanski otpor.

Da je rad takve biblioteke sveden na čisto tehnički nivo postojanja izlišno je pominjati. Institucija gradske biblioteke doslovno funkcioniše samo kao jedan šalter i jedno skladište knjiga, kao prostor u koji srednjoškolci svraćaju samo kada beže sa časa i kada je napolju hladno a nemaju za kafu. Ne da čitaju, nego da se ispričaju. Direktor te ustanove osam sati dnevno, 365 dana u godini, bukvalno ne radi ništa. A šta bi sa svojim kompetencijama i mogao tu da radi?

Svaki dinar koji dajemo na platu takvog direktora je bacanje novca. Skoro smo imali priliku da pročitamo tekst našeg sugrađanina Danka Leovca (1986), profesora na Katedri za istoriju u Beogradu, koji je hteo da pokloni knjige svojoj zavičajnoj biblioteci i bio odbijen, sa rečima da „ne primaju oni tamo baš svašta“ i da im on, ako baš hoće nešto da pokloni, napiše zvaničan i-mejl sa tačnim podacima o tim knjigama, pa će oni odlučiti da li će ih prihvatiti. On je čak i to učinio, ali odgovor nije dobio. Pribojski đaci, recimo, uče iz istorije o knezu Mihailu, a ne znaju da je naučnu biografiju o njemu napisao baš njihov sugrađanin. Umesto da ga zovu i organizuju godišnje bar jedan susret đaka sa njim (susret sa univerzitetskim profesorima u Priboju je zaista retkost), oni mu čak ni knjigu nisu prihvatili kao poklon, a kamoli nešto više – da je predstave i popularizuju.

Danko Leovac je samo jedan od autora iz Priboja čije knjige nikad nisu predstavljene i popularisane u njihovom rodnom gradu. Ivana Palibrk (1987), na primer, doktorirala je na teoriji književnosti u Madridu, na temi recepcije književnosti Danila Kiša. Bila je najbolji đak u generaciji u pribojskoj gimnaziji. Filološki fakultet je završila sa prosekom 9,90. Nikada je niko nije ni pomenuo u pribojskim ustanovama kulture, nikada joj se niko od njih nije obratio, i tako 99% Pribojaca danas ne zna za nju i njen rad. Danilo Kiš je, kao što je svima poznato, deo školske lektire i bila bi to retka privilegija pribojskih đaka da ih sa njim upozna neko ko je doktorirao na njegovom delu.

Navešćemo još i ovaj reprezentativni slučaj. Od prošle godine Dan slovenske pismenosti je postao i zvanični državni praznik. Međutim, Gradska biblioteka i Dom kulture ne samo da ove godine nisu proslavili taj dan, da ga nisu nedeljama pripremali i uključili učenike, nastavnike, umetnike i druge sugrađane u pripremu tog praznika, da nisu organizovali izložbe i koncerte u čast prvih slovenskih opismenjivača Ćirila i Metodija, nego taj dan uopšte nisu ni pomenuli. Jer njima, prevarantima, taj dan je kao i svaki drugi. I dok mi dajemo novac za njihove plate da bi naša deca dobila taj ćirilovsko-metodijevski pečat u srcu, direktori po osam sati dnevno piju kafu a deca igraju igrice na telefonu. Mogli smo, uzgred budi rečeno, videti kako je lepo taj praznik pripremljen i proslavljen u susednoj Bajinoj Bašti.

Dom kulture

Kada je u pitanju postavljanje direktora, slučaj Doma kulture je malo zamršeniji, mada se u principu radi o identičnoj prevari. Problem je što javnosti nije dostupan Statut ove ustanove koji je važio do 2016. godine, kada su u njega unete neke izmene.

Aktuelni direktor Borka Puzović takođe je završila poljoprivredni fakultet, samo drugi smer – agroekonomiju. Najveći doprinos kulturi je dala kao originalni tumač Don Kihota. (Više o tome u tekstu Dom poljoprivrede i lom kulture u Priboju #1.) Godine 2012. je, u paketu sa koleginicom sa poljoprivrednih studija, zloupotrebom nedorečenosti zakona postala v.d. direktora. Za razliku od Zakona o bibliotečkoj delatnosti, Zakon o kulturi je sve do 2016. godine propisivao samo to da kandidat za direktora mora imati visoko obrazovanje, bez ikakvih dodatnih pojedinosti. Međutim, kako nam je u ličnom razgovoru rekao jedan od prethodnih direktora ove ustanove, prethodni Statut Doma kulture je u tom pogledu propisivao isti uslov koji propisuje i Statut NBU: „visoko obrazovanje iz naučne odnosno stručne oblasti u okviru obrazovno-naučnog polja društveno-humanističkih nauka i umetnosti“. Taj zakonski akt je prekršen 2013. godine kada je agroekonomista dobila prvi direktorski mandat na četiri godine. Članovi UO su bili pravnik, nastavnik ruskog jezika i troje članova sa srednjim obrazovanjem, dakle niko od njih nije ispunjavao uslove iz Zakona – da budu izabrani iz reda istaknutih stručnjaka i poznavalaca kulture. Izborni sastanak UO nas je koštao 14.000 dinara (toliko košta jedna kvalitetna klasična gitara).

2016. godine dolazi do izmene Zakona o kulturi i Statuta ustanove. Zakon propisuje da kandidat za direktora mora imati „najmanje pet godina radnog iskustva u struci“. Sitnoprevarantski upravni odbor u novom Statutu ovaj stav menja u „pet godina radnog iskustva na radnim mestima u oblasti kulture“. Pošto je struka predviđenog doživotnog direktora agroekonomija, izgledalo im je neuklopljivo tumačenje Zakona tako da neko ko ima radno iskustvo u svojoj struci konkuriše za vođenje ustanove koja sa tom strukom nema nikakve veze. I tako su onda – iako to nisu smeli – izmenili reči „u struci“ rečima „na radnim mestima u oblasti kulture“, u nameri da se tada drže bukvalnog a ne jedinog smislenog značenja čak i takve formulacije. Jer, prilikom novog izbora 2017. godine, agroekonomista Borka Puzović će imati takvih pet godina „radnog iskustva“, kao što takvih pet godina imaju i domar i čistačica u Domu kulture, jer i oni imaju radno iskustvo „na radnim mestima u oblasti kulture“.

Međutim, takva formulacija u Statutu ne menja odgovornost direktora pred Zakonom: njen novi izbor 2017. godine je protivzakonit. Evo tog člana iz Zakona o kulturi:

Član 36.

Kandidati za direktore ustanova moraju imati visoko obrazovanje i najmanje pet godina radnog iskustva u struci. Ostali uslovi za izbor kandidata za direktora ustanove utvrđuju se statutom ustanove.
Kandidat za direktora dužan je da predloži program rada i razvoja ustanove, kao sastavni deo konkursne dokumentacije.

Dakle, Statutom ne može da se menja prvi stav ovoga člana, nego samo da se dodatno utvrde ostali uslovi. To znači da je Statut u toj tački, kao neusaglašen sa nadređenim zakonskim aktom, nevažeći. Porazno je za srpsko pravo to što je tadašnji predsednik UO bio upravo pravnik, kao i predsednik opštine Lazar Rvović i predsednik skupštine opštine Boris Mrdović.

Međutim, i u tom novom Statutu, u kojem nažalost ne znamo šta je sve izmenjeno i izbačeno u odnosu na prethodni, ostala je jedna tačka koja ne dozvoljava aktuelnom direktoru da bude na toj poziciji (član 29, konkursna dokumentacija):

4) „biografija kandidata koja mora da sadrži elemente koji dokazuju stručnost iz delokruga“.

Ne znamo da li je baš ovako glasila, ali je svakako morala postojati ovakva tačka i u prethodnoj verziji Statuta, što dodatno dokazuje da je i 2013., a ne samo 2017. godine, Borka Puzović za direktora Doma kulture izabrana i postavljena protivzakonito. Delatnosti Doma kulture su navedene u članu 19. Statuta i to su: književnost, muzika, likovne umetnosti, izvođačke i scenske umetnosti, prikazivanje filmova, izdavačke delatnosti i sl. Nije navedeno vršenje direktorske, odnosno upravljačke funkcije, niti bilo šta što ima ikakve veze sa dotadašnjom karijerom agroekonomiste Borke Puzović.

Ovim putem Selmu Kulogliju i Borku Puzović opet javno pozivamo na podnošenje momentalne ostavke na mesto direktora, jer su na tim funkcijama već sedam godina protivno zakonima Republike Srbije!

Radnik koji snosi veliku odgovornost za rad Doma kulture jeste „organizator umetničkih dešavanja“, dipl. inženjer stočarstva Miroslav Vuković. On je takođe bio direktor Doma kulture, u periodu 2004-2008, a sa koleginicom Puzović se, pored studentskih dana, zna i sa zajedničkog članstva u UO lokalnog Fonda za razvoj poljoprivrede. U gradu je poznat kao sudoku-majstor, ali i po svojoj rečenici da je „neko ko je završio jedan fakultet time postao univerzalno stručan“: kao što je magistar psihologije Boris Tadić, objašnjava on, bio ministar telekomunikacija, sporta i odbrane, tako i on kao inženjer stočarstva može da bude direktor doma kulture i potom organizator umetničkih događaja. Kako mu na radnom mestu najteže pada ubijanje vremena, on svakodnevno satima popunjava ukrštene reči i ostalu enigmatiku. Posle višegodišnje uporne vežbe stekao je zaista retku rutinu u rešavanju sudoku kvadrata i otuda dobio i titulu majstora.

Tako i ovo, mada tako zvuči, nije šala: agroekonomista Borka Puzović je 2012. izabrana za člana tročlanog Organizacionog odbora za obeležavanje Veka oslobođenja od Turaka. U pitanju je upravo ta univerzalna stručnost: diplomirani agroekonomista se razume i u poljoprivredu, i u istoriju i u tumačenje knjiga koje nije pročitala. A videćemo da se odlično razume i u finansijske poslove ustanove koju vodi.

Pored dvoje poljoprivednih inženjera, jedinih sa fakultetskom diplomom, u Domu kulture zbrinuto je i nekoliko radnika sa srednjoškolskim obrazovanjem. Od svih njih zajedno, samo jedan zaposleni se bavi kulturnim radom – pozorišnom režijom. Međutim, iako prima 12 plata godišnje, on za taj period spremi samo jednu predstavu za decu od 25-30 minuta, i na svakih nekoliko godina i predstavu za stariji amaterski ansambl. Pozorište funkcioniše kao jedna privatizovana družina, a od 1500 pribojskih učenika tu je svega njih pet-šest, dakle 0,3%. Nema sumnje da bi bar stotinak pribojskih učenika želelo da učestvuje u pozorišnom radu, ali reditelj se ponaša kao slobodni i samovoljni umetnik a ne kao javni radnik, koga plaćaju upravo roditelji dece kojoj nije omogućeno da se uključe u pozorišno stvaralaštvo. On prima samo onu decu koju on hoće i kada hoće. Pozorište je veoma složena umetnost i sadrži više različitih oblika rada – glumu, scenario, kostimografiju, šminku, scenografiju, muziku, ples… Sve te stvari bi deca mogla da uče i potom i sama da rade. Radno vreme je osam sati, a reditelj od toga u proseku godišnje radi 15 minuta dnevno. Sve ostalo vreme je utrošeno na gledanje kroz prozor, ćaskanje, čačkanje telefona, čašicu i druge privatne zanimacije.

Bioskop u Priboju prikaže od pet do osam filmova godišnje, a nikad u istoriji filma nije bilo lakše projektovati film na platno. Umesto da se svake sedmice projektuje nekoliko filmova, da se redovno prave tematski ciklusi starih filmova, da se bioskop u punom smislu koristi i kao obrazovno sredstvo, gde će đaci moći da gledaju obrazovne filmove koji prate školsko gradivo, poljoprivredni inženjeri su bioskopski rad sveli na nekoliko savremenih filmova, uglavnom š kategorije. Deca koja danas tamo dolaze nemaju nikakvu bioskopsku kulturu – ponesu pune kese grickalica i pričaju tokom cele projekcije. Generacije i generacije mladih odrastaju pored bioskopa ne upoznavši se, ni u najmanjoj meri, sa stvaralaštvom Kšištofa Kješlovskog, Čarlija Čaplina, Ingmara Bergmana… Time je postojanje bioskopa u potpunosti obesmišljeno.

Crkveno-gradski hor „Sveti knez Lazar“, koji je 2013. godine bio na takvom nivou da je snimio svoj ce-de, ove godine je prestao da postoji, a crkveno-gradski KUD „Dabar“, koji je 2013. godine imao preko 150 članova, danas je na poslednjem stepeniku pred nestanak. Dom kulture ni u jednom slučaju nije preduzeo ništa.

Zavičajni muzej

Kada je u pitanju Zavičajni muzej, tu imamo nekoliko zaposlenih sa relevantnim diplomama, međutim sa jednakim neradom i besplodnošću kao i u prethodnim slučajevima. Dovoljno je samo pomenuti to da je skorašnju izložbu za obeležavanje 30-godišnjice Muzeja samoinicijativno organizovala jedna volonterka, a ne neko od zaposlenih, kao i to da tamo izložbu nikad nisu imali vodeći pribojski umetnici – Senad Alić, docent na likovnoj akademiji u Amsterdamu, Dragan Nešić, koji je imao desetine izložbi širom Srbije i u inostranstvu, Dragana Lalović, koja je izlagala u centralnim nacionalnim galerijama u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, i kojima su izložbe otvarali profesori takvog ranga kao što su Aleksandar Jerkov ili Nikola Strajnić. Umetnica mlađe generacije Nataša Bojanić je, pored nekoliko samostalnih izložbi u Srbiji, prošle godine izlagala umetničku keramiku na najprestižnijem svetskom bijenalu keramike u Južnoj Koreji, ali kada je poslala i-mejl svom zavičajnom muzeju, sa željom da u svom gradu ima izložbu, nije udostojena ni odgovora.

Slika Zavičajnog muzeja se može kompletirati kada se u obzir uzme sledeće: Priboj među nezaposlenima ima diplomiranog konzervatora i restauratora Jakova Nešića, diplomiranog likovnog umetnika crkvene umetnosti Mariju Šekularac, nekoliko istoričara, od kojih niko nikakvu priliku za rad ili izlaganje nije dobio u Muzeju. Ali je zato tu odnedavno zaposlen fotokopir-majstor, rođeni brat predsednika opštine. Iako drži fotografsku radnju FOTO JUJE, sa kojom Opština sklapa bezbrojne poslove, rešio je, naravno bez ikakvih stručnih kvalifikacija, da prima platu i u Muzeju, pored toliko nezaposlenih i obrazovanih mladih ljudi. Retko su gde u Srbiji diplomci sa Akademije Srpske Pravoslavne Crkve potrebni kao u našem kraju, gde su stare crkve nerestaurirane a nove neoslikane, gde deca i mladi nikada nisu imali priliku da se uče u crkvenoj umetnosti. I retko gde postoji toliki prezir prema kulturi od strane kulturnih ustanova kao u Priboju.

Dragana Lalović, „David i Golijat“, kolaž, 2018., 41 h 62cm.

2. KULTURNE MANIFESTACIJE KAO SREDSTVO ZA PLJAČKU SOPSTVENOG NARODA

U prethodnom delu teksta videli smo da je manje-više sav novac koji dajemo na plate zaposlenima u kulturnim ustanovama bačen. U nastavku ćemo se upoznati sa direktnijim vidom pljačke građana.

Upravni i nadzorni odbori

Prema odluci usvojenoj 22. 7. 2013. u Skupštini opštine, neto dnevnica za predsednika upravnog odbora javne ustanove iznosi 5% od prosečne bruto plate u Srbiji prema poslednjem podatku, dok član prima 3%. U junu 2020. godine prosečna bruto plata u Srbiji bila je 82.572 dinara. Dakle, 5% od tog iznosa je 4.128 din., a 3% je 2.477 din. Za jednu održanu sednicu upravnog odbora Doma kulture iz našeg budžeta se izdvaja 14.036 din. (jedna kvalitetna klasična gitara), a za jednu takvu sednicu u Muzeju ili Biblioteci po 9.082. Ukupno se za po jednu sednicu u ove tri ustanove izdvaja 32.200 dinara (jedna kvalitetna školska flauta). Javnosti nije poznato koliko sednica se godišnje održi. Imamo jedino reči koje kažu da se one održavaju „redovno“. Šta znači to „redovno“, to nama – koji ih plaćamo – nije poznato, jer broj i učestalost sednica nisu propisani. U izveštaju Doma kulture za 2018., jedinom koji je dostupan, piše da je na primanja članova UO dato 31.756 din., dakle održane su dve sednice. To, valjda, znači „redovno“. Ako je isto tako i u ostale dve ustanove, godišnje na te fiktivne ili besmislene sednice upravnih odbora bacimo tri flaute ili šest gitara. Ako tome dodamo i sednice nadzornih odbora, koje takođe čine potpuno nestručni članovi, videćemo da u toku jednog četvorogodišnjeg mandata samo na to bacimo instumente za ceo jedan orkestar.

Telefonski račun

Iste godine na telefonske troškove u Domu kulture utrošeno je 54.976 din. (= 4.581 din. mesečno!). Takav trošak je neshvatljiv kada se u obzir uzme to da je za internet potrošeno još 25.657 din. Danas se manje-više sva komunikacija održava preko interneta: i-mejlova, Fejsbuka, Vajbera. Uz to, svi fiksni pretplatnici imaju bar 150 besplatnih minuta mesečno. Koga to zovu i sa kim toliko pričaju radnici u Domu kulture kada prave tolike račune? Ako bi ukinuli fiksni telefon, za četiri godine bi mogli da kupe odlično violončelo. Priboj, za one koji ne znaju, nikad nije imao violončelo. A ko nije slušao violončelo uživo, Baha ili Šostakoviča, taj ne zna šta je klasična muzika.

Opštinska smotra recitatora

Prema javnim opštinskim podacima o budžetu za 2019. godinu, opštinska smotra recitatora koštala je građane 60.000 dinara – 50.000 za „usluge po ugovoru“ i 10.000 za „materijal“. Šta podrazumeva ova „smotra“? To da dvadesetak učenika pribojskih osnovnih i srednjih škola dođu jednog dana u salu Doma kulture, gde će pred praznom salom i jednočlanim žirijem recitovati stihove koje su spremili. Žiri će potom, svakako jednoglasno, doneti odluku ko će od njih proći na okružnu „smotru“. (Ili će to pre biti takmičenje, jer to je nešto kao opštinsko i okružno takmičenje iz nekog školskog predmeta, a ne smotra. Smotra podrazumeva javni događaj i publiku.) Jednočlani žiri je, prema izboru stručnog kolegijuma Doma kulture, godinama unazad dramski umetnik Milorad Damjanović. Za one koji ne znaju, on je poznat po tome što se u „Lajanju na zvezde“ pojavio u tri kadra, dva puta digao dva prsta i jedanput nešto izgovorio. Možda je imao još velikih uspeha u karijeri, ali oni nisu poznati. Danas radi u Beogradskom dramskom pozorištu. Studije glume je završio na privatnoj akademiji Braće Karić, a studiranje mu je finansirao Dom kulture, to jest građani Priboja. Koliko je to novca bilo, to znaju on i oni koji su mu naš novac distribuirali. Kako je naš stipendista rešio da se oduži svom gradu? Tako što će za sat vremena žiriranja uzeti 50.000 dinara! Dobro ste pročitali: 50.000 dinara. Zvuči vam švedski? Švajcarski? Luksemburški? Ne! Ni tamo dnevnice, a kamoli satnice ne iznose preko 400 evra. Priboj – grad mecena! Nova Firenca! Borka de Mediči! Grad finansijske podrške beogradskim glumcima!

Ostaje tajna koji se to „materijal“ koristi za smotru recitatora i za šta se to potroši 10.000 dinara. Na fotografijama vidimo samo šestoro nagrađenih i sa skromnim knjigama kao nagradama. U pitanju su zbirke pobednika Limskih večeri poezije, čiji je izdavač Dom kulture, a ne neke kupljene knjige. Bez ikakve namere da potcenimo te zbirke, naprotiv, sa obzirnim razumevanjem za njih, moramo da kažemo da uz njih đacima treba da se poklanjaju i klasična dela srpske i svetske književnosti. I to ne samo pobednicima „smotre“, nego svim učesnicima bez razlike. Za 10.000 dinara bi moglo da se kupi 20 knjiga po 500 dinara, knjiga koje se čitaju ceo život. Ali to oni koji su zatvorili vrata za predavanja o NJegošu i Šekspiru ne mogu razumeti.

Ako bi se umesto našeg zahvalnog glumca, shodno zdravom razumu i racionalnim potrebama naše kulture, u žiri izabralo nekoliko lica iz samog grada, koja to svoje žiriranje ne bi naplaćivala, za jedan četvorogodišnji mandat bismo mogli da kupimo još jedno odlično violončelo. Dva violončela, to je već ozbiljan zvuk.

Međurepublička smotra dečjeg dramskog stvaralaštva

Budžet – 585.000 dinara!

Prvo da kažemo nekoliko reči o tome o čemu se tu zapravo radi. Kada neko čuje ovo „međurepublička“ pomisliće da ovde dolaze pozorišta iz Mađarske, Italije itd. U pitanju je jedna dečja trupa iz Bijelog Polja, a ostale su iz Prijepolja, Čajetine itd. To što smo mi danas silom neprijateljskih stranih faktora podeljeni u dve republike ne treba da uvodimo u polje kulture, jer kultura te stvari prosto poriče. Ko još u Priboju doživljava pozorište iz Bijelog Polja kao neko pozorište iz ‘druge republike’? Tako da ovu smotru treba nazvati prosto okružnom smotrom, što ona i jeste.

Drugo, kako izgleda ta smotra? U njoj učestvuje pet dečjih pozorišnih ansambala, jedan naš iz Priboja i četiri iz obližnjih opština. Traje tri dana: svakog dana se u prepodnevnim časovima odigraju dve predstavice od 20-30 minuta, a osnovne škole dovode najmlađe razrede da gledaju po jednu ili dve predstave. Gostujući ansambli, dakle, dolaze u različite dane i provedu u Priboju nekoliko sati. Tu je i jedan selektor, koji bira pobedničku predstavu i najbolje uloge – Dragan Jovičić Jović. On dolazi iz Beograda i provodi tri dana u Priboju.

Taj trodnevni događaj, odnosno taj tri-puta-po-sat-vremena događaj, košta građane Priboja 585.000 dinara: 300.000 za „usluge po ugovoru“, 150.000 za „specijalizovane usluge“ i 135.000 za „materijal“. Vidimo ovde da Milorad Damjanović i ne zarađuje baš nešto. Dragan J. J. ima dva prezimena, pa po satu izgleda dobija dva puta više. Za tri dana teškog odlučivanja i savetovanja sa samim sobom – prema podacima sa opštinskog sajta – zaradi poštenih 300.000.

Šta tačno spada u „specijalizovane usluge“, to nam nije poznato. Obavešteni smo da nas one koštaju 150.000. Znamo da svaki gostujući ansambl sam sebi plaća troškove prevoza. Sveukupno tu ne bude više od 30-40 učesnika. Deci svakako treba uzeti sok i sendvič, ali to ne može da košta više od 3.000-4.000 dinara. U ovaj tip usluga spada i dodatni program – gostujući muzičari, pesnici i sl., ali na ovoj smotri takvih gostiju nema.

Za „materijal“ – i to ne znamo koji i za šta – dajemo 135.000 dinara! Tu se ištampa par plakata, nagrađenim učesnicima se da neka simbolična nagrada i to je to.

Naravno, mi ne verujemo da je Dragan J. J. plaćen 300.000 dinara, jer zašto bi oni bili toliko nerazumni da mu daju toliko, kad mogu sebi taj novac da uzmu? On sigurno dobija neki dobar deo od toga, čim prevaljuje toliki put, ali koliko – to treba sam da nam odgovori.

Ako bi i ovde bio sastavljen besplatan žiri od Pribojaca, uštedeli bismo oko 550.000 dinara, a i goste bismo lepo nagradili. Za četiri godine jednog mandata, to je 2.200.000, odnosno jedan odličan polukoncertni klavir. Priboj, dragi čitaoci, nema ni klavir. Ma koliko to zvuči neverovatno. Kada bi se kod nas u gostima slučajno zatekao neki veliki pijanista, on ne bi imao na čemu da nam održi koncert. Stručni kolegijum Doma kulture je 2018. odlučio da za 70.000 kupi jedan „digitalni klavir“. A šta je to? To je zapravo sintisajzer, sa imitacijom klavirskih dirki i drvenim postoljem. Svakako da je to praktičan instrument i da ga nije loše imati. Ali, svako ko ima elementarnu muzičku svest zna da je razlika između akustičnog (prirodnog) instrumenta i digitalnog (električnog) nepremostiva. Svaki akustični instrument na svetu je jedinstven, ima svoju dušu, ima neku svoju specifičnost i hiljadu puta lepši i puniji ton. Dati bilo kome, u ovom slučaju Draganu Jovičiću Joviću 300.000 dinara za jedno žiriranje, a za najosnovniji muzički instrument koji treba da traje decenijama 70.000 – to mogu samo agroekonomisti.

Limske večeri poezije i Limske večeri dečje poezije

Ova dva festivala zajedno plaćamo 1.720.000 din. (1.020.000 i 700.000).

Mada piše da LVP traju tri dana, one traju dve večeri i jedan školski čas, na sledeći način: prve večeri se u biblioteci Mašinsko-elektrotehničke škole predstave pesme nekog autora, uglavnom iz Priboja; sutradan se đacima u sali Gimnazije predstavlja knjiga prošlogodišnjeg pobednika festivala, a uveče se održava finalno veče u Domu kulture. Trećeg dana finalisti obilaze Zavičajni muzej i potom idu kući. Besmisleno je „obilazak“ muzeja tretirati kao jedan festivalski dan i govoriti da nešto što traje dva dana traje tri. Ovde, kao i u slučaju sa onim „međurepubličkim“ atributom, vidimo tu potrebu poljoprivrednih stručnjaka da skromnim događajima daju lažne veće dimenzije.

Na LVP dolazi šest finalista (pre 2012. g. bilo ih je deset). Pored njih, uvek dođe i jedan predstavnik tročlanog žirija, zatim tradicionalni gost Petar V. Arbutina, kao recenzent zbirke prošlogodišnjeg laureata, i neki glumac, pesnik, pevač ili muzički sastav, koji nastupa u zabavnom programu finalne večere. To je sve.

Za šta se tu potroši 1.020.000 dinara? Za „usluge po ugovoru“ 300.000, za „specijalizovane usluge“ 500.000 i za „materijal“ 220.000 dinara. „Usluge po ugovoru“ podrazumevaju usluge žiriranja. Da vidimo ko sačinjava legendarni žiri Limskih večeri poezije: predsednik Jasmina Ahmetagić, i članovi Svetlana Kalezić Radonjić i Bojana Stojanović Rosić. Zašto kažemo legendarni? Zato što je taj žiri najmanje deset godina u istom sastavu, a koliko tačno, ne znamo jer nemamo javni uvid u to.

Bojana Stojanović Rosić je po pozivu „savetnica za dojenje u Udruženju roditelja“ (to je jedino što se o njoj može naći na internetu) i njene stručne kompetencije nemaju nikakve veze sa književnošću. Ona je samo nekada, kao srednjoškolac, pobedila na LVP i jedino to joj je dalo tu privilegiju da za žiriranje (= čitanje 40 ciklusa po pet pesmica i glasanje za najbolje) od nas dobija 100.000 dinara. Osim te svoje srednjoškolske zbirkice pesama, ona nikada nije objavila nijedan jedini esej ili bilo kakav tekst u životu. Samo poljoprivredni kolegijum Doma kulture može nekoga sa takvim stručnim kvalifikacijama da postavi u književni žiri. Ali ako čitalac posluša njene reči o roditeljstvu na Jutjubu, uveriće se da su one zaista lepe i biće mu drago što imamo dobre i brižne savetnike u toj tako bitnoj oblasti. Posebno stoga je molimo da sledeće naše reči ne shvati pogrešno: tražimo od nje da podnese ostavku na mesto člana žirija Limskih večeri poezije.

Svetlana Kalezić Radonjić je takođe jedna od pobednica LVP u svojoj mladosti. Ona je, za razliku od prethodnog člana, nastavila da se bavi književnošću i čak i doktorirala na Univerzitetu Crne Gore, gde i radi kao docent. Javna baza podataka o svim knjigama štampanim na srpskom jeziku, međutim, ne zna ni za jednu njenu štampanu knjigu. Odbranila je magistarsku tezu „Umjetnost riječi Ivane Brlić-Mažuranić“ (2006) i doktorsku „Tipologija crnogorskog romana za djecu i omladinu 1953-1978“ (2009). Uz to, imamo popis još nekoliko eseja i članaka, uglavnom o istoj tematici. Dakle, isti poljoprivredni kolegijum koji je odbio da ugosti prof. Mila Lompara i priredi predavanje o srpskoj kulturnoj politici – a povodom knjige u kojoj je podrobno analizirano falsifikovanje srpske književnosti u Crnoj Gori kao „crnogorske“ – postavlja za člana žirija nekoga ko izmišlja postojanje „crnogorskog romana“ od 1953-1978. Uvid u njena gostovanja u emisijama i na tribinama dostupna na Jutjubu čitaoca može lako uveriti da se ne radi ni o kakvom poznavaocu srpskog jezika i književnosti koji bi zavredio tu čast da procenjuje vrednost nečije poezije. NJen doprinos srpskoj kulturi je nepostojeći – što već vidimo po njenom izboru tema i izdavača – i stoga i od nje tražimo da podnese ostavku na mesto člana žirija Limskih večeri poezije.

Nema sumnje u to da je po svojoj stručnosti i doprinosu srpskoj kulturi Jasmina Ahmetagić dobar izbor: iza nje stoji već deset knjiga ozbiljne književne esejistike. Kako se to omaklo našim poljoprivrednim stručnjacima, ostaje pitanje. Valjda kao što narod kaže: i ćorava koka zrno ubode. U svom radu Jasmina Ahmetagić se bavi problemima pripovedanja, psihologijom, postmodernizmom, pravoslavnom duhovnošću, klasičnim piscima – Dostojevskim, Andrićem, NJegošem, Pekićem, Kišom… Bila je univerzitetski profesor, a danas radi na Institutu za srpsku kulturu Priština/Leposavić. Čast nam je što je njen glas jedan od onih koji odlučuje pobednika LVP, ali moramo da joj javno postavimo nekoliko pitanja.

1) Da li ona zaista dobija 100.000 dinara za svoje učešće u žiriju? Ako ne dobija toliko, koliko dobija? U pitanju je naš novac, javni budžet, i taj podatak mora da bude javan. Na sajtu Opštine Priboj mi smo obavešteni samo toliko da njih tri u žiriju za svoje jedno žiriranje dobiju ukupno 300.000 dinara. Kako njeno ime ne bi bilo povezivano sa tajnim ugovorima i finansijskim malverzacijama, da ne kažemo još pre vremena: brutalnom krađom, smatramo da je od velike i pravne i etičke važnosti da nam ona javno odgovori na ovo pitanje.

2) Da li bi prihvatila – zbog racionalnih potreba kulture u Priboju – da ubuduće žirira besplatno, ali tako što će novac koji po ugovoru dobije pokloniti za neku konkretnu pomoć za razvoj kulture u Priboju?

3) Da li bi prihvatila da svake godine kada dolazi u Priboj održi i jedno ili dva predavanja u pribojskoj gimnaziji? Ta bi predavanja svesrdno organizovao potpisnik ovoga teksta, isto onako kao što je to učinio i prilikom gostovanja prof. Mila Lompara i prof. Zorice Bečanović Nikolić. Jedno od predavanja bi bilo u vezi sa nekom od njenih knjiga, dakle istovremeno i promocija, a drugo bi bilo direktno namenjeno đacima. Kao što smo već rekli, pribojski učenici veoma retko imaju priliku da čuju predavanje nekog visokog stručnjaka. Nije li prava šteta što dosada svaki put kada je bila tu nije održavala takva predavanja? Ona bi bila zabeležena na Jutjubu i imali bismo ceo jedan album predavanja o delima iz školske lektire. Da napomenemo i to da su pomenuti profesori, kao i prof. Aleksandar Jerkov, u Priboju i pribojskoj gimnaziji gostovali bez ikakve novčane nadoknade i iz čiste ljubavi prema književnosti i obrazovanju. Uz to su još donosili i đacima poklanjali svoje knjige. Kada smo u reči, pomenimo i to da su gostovanja prof. Jerkova, iako ne direktno i varvarski odbijena kao ona profesora Mila Lompara i Zorice Bečanović Nikolić, uvek bila u potpunosti ignorisana od pribojskog Doma kulture.

Odgovor Jasmine Ahmetagić – ukoliko budemo udostojeni odgovora – objavićemo na našem portalu Reč Priboja. Naša adresa je: recpriboja@gmail.com. Takođe, rado ćemo objaviti i eventualne reakcije ili demantije ostalih ličnosti koje se ovde pominju.

Da rezimiramo budžet za Limske večeri poezije. Od 1.020.000 dinara koliko je prijavljeno da se potroši, verujemo da je bar 800.000-850.000 pronevereno. Zašto tako verujemo? Pa budžet za isti događaj 2011. godine, dakle pre stupanja u Dom kulture aktuelnog protivzakonitog direktora Borke Puzović, iznosio je oko 150.000-200.000 dinara. Jedina promena koja je u organizaciji festivala nastupila jeste smanjenje broja finalista, što znači da bi troškovi sada trebalo da budu i manji nego 2011. godine.

Na događaju imamo ukupno jednog gosta umetnika, o čijem honoraru nemamo nikakve precizne podatke. Znamo da je nekad Dobrica Erić tražio 700 evra da bi gostovao na festivalu gde je dobio prvu nagradu u životu, ali da je bio odbijen i da mu je ponuđeno 400 evra. Znamo da je reper „Vudu Popaj“ pre sedam-osam godina dobio 200 evra za dve i po pesme koje je otpevao na plej-bek i da mu je tokom treće pesme tonac tražio da napusti binu jer je publika napuštala salu. A bilo je u tim gostovanjima i takvih scena: Goran Sultanović je pre nekoliko godina bio gost i recitovao je pesmu „Naši dani“. Dakle, on koji dobija angažman i novac od onih koje pesma naziva „podmuklima, prokletima i malima“, „šljamom“, „idiotima“, „lopovima“ i „mračnim dušama“, njima koji ga angažuju to recituje u lice i svi oni koji sede u prvom redu – čelnici opštine i čelnici Doma kulture – oduševljeno mu aplaudiraju na to. Potom zajedno piju, tapšu se po ramenima… Jonesko.

Limske večeri dečje poezije koštaju nas nešto manje, svega 700.000, i sve funkcioniše po istom principu. Žiri u sastavu Tode Nikoletić, Nataša Ivanović i Jadranka Đerković – prema javnim podacima Opštine – primaju za jedno žiriranje 270.000 dinara, dakle po 90.000. Takođe ih pozivamo da se slobodno oglase i demantuju ove podatke ukoliko nisu tačni. NJih, kao i Jasminu Ahmetagić, pozivamo da samere svoje učešće prema racionalnim potrebama građana u našem gradu i da honorar od žiriranja daju na naše konkretne potrebe.

Umesto ukupnih 1.720.000 dinara, ova dva događaja se mogu organizovati pet puta bolje i bogatije za ukupno 100.000 dinara. Ako poljoprivredni kolegijum ne zna kako, neka autora ovog teksta slobodno pozovu da to uradi za svoj grad. Dakle, na gubitku smo oko 1.600.000 dinara, što je za jedan četvorogodišnji mandat 6.400.000 dinara! Od toga mogu da se kupe tri klarineta, dve oboe, dva fagota, četiri francuske horne, tri trombona, tri trube, i dvadesetak violina i viola od 1000 evra. Pa čak i engleski rog. Zavisi šta se nađe po kojoj ceni. Kada uzmemo u obzir i nepoznatu sumu novca koji se prokrijumčari u organizaciji Dana Danila Lazovića, čiji je budžet 1.120.000 dinara, čistom matematikom dolazimo do zaključka: za samo jedan četvorogodišnji mandat agroekonomiste Borke Puzović, sa Lazarom Rvovićem i ostalima na čelu Opštine, mi bacimo ceo jedan instrumentarijum za simfonijski orkestar!!! A ona je tu već osam godina!

Ako sada u obzir uzmemo i to da u Domu kulture umesto radnika sa srednjom školom i poljoprivrednih inženjera rade diplomci sa muzičke akademije, moramo doći do jednostavnog zaključka: kada bi se Dom kulture, i u tako siromašnom Priboju, vodio kako treba, Priboj bi dobio simfonijski orkestar!

A onda zamislimo da je isti slučaj i u Biblioteci i Muzeju – ne bi li Priboj, za samo četiri godine, postao istinski centar kulture i umetničkog stvaralaštva u Srbiji?

Nadamo se da će mediji u Srbiji preneti bar delove ovog teksta, a voleli bismo i da nadležni sudski organi preduzmu svoju dužnost.

Radoslav Dokmanović,
autor pesme Zavet Svetom Nikoli (Moje Kosovo, čuvaću te ja!)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Popularni članci